Već jedno vrijeme planiramo početi pisati kratke osvrte na teme od interesa za civilni sektor. Plan je pratiti provedbu relevantnih zakona, pravila, natječaja i praksi na terenu, problematiku projektnog financiranja, transparentnost i pravednost kod dodjele javnih sredstava itd… Ukratko, same teme interesantne širokom dijapazonu naših pratitelja! Počinjemo s širokom temom s kojom se možemo svi poistovjetiti i koju je barem malo na koži osjetio svatko tko prebiva u Lijepoj Našoj.
Zadnjih smo se dana tako barem na nacionalnim televizijama mogli naslušati o tome koja je to magična cijena kave presudna da bi potrošači prestali piti kave po kafićima i počeli ih sami kuhati doma. Inflacija, odnosno opći porast cijena u gospodarstvu, jest naša nova stvarnost. Deal with it! Uveli smo si eure, povećali smo plaće, poboljšali smo naše usluge u turizmu. Cijenu takve prilagodbe plaćaju građani i to putem povećanja računa u dućanima, po kafićima, za komunalne usluge i drugo… Bitno je tu napomenuti da najveću cijenu plaćaju ujedno i najugroženije skupine u društvu (siromašni), čiji se veći dio raspoloživog dohotka troši na podmirivanje osnovnih i nužnih troškova života. Državi inflacija, ukoliko ne prelazi neke razine kojih se s ovih prostora sjećaju tek ljudi rođeni 80-ih godina ili ranije, uopće ne smeta jer poboljšava punjenje proračuna. Višim društvenim slojevima još manje: porasle su im cijene nekretnina, a buduću očekivanu inflaciju će pretočiti (i već su pretočili) na druge slojeve kroz povećanje kapitalne i ekonomske rente, kao što je naprimjer najam stanova. Međutim da suviše ne teoretiziramo, idemo se osvrnuti malo na to kako se ovaj društveni fenomen odrazio na civilni sektor zadnjih 2-3 godine. Po našem vlastitom iskustvu – negativno na nekoliko razina i na više načina:
1) PROTEK VREMENA OD PLANIRANJA I UGOVARANJA PROJEKATA DO PRAVDANJA I ISPLATE
Od trenutka kad planiramo projekte, pa do trenutka kad su nam sredstva dostupna u pravilu prođe 6+ mjeseci, a ponekad i više godina – posebno kod EU natječaja, a u tom razdoblju tržište se mijenja. Ono što je nekad bilo realno sada je neodrživo. Udruge, da bi spasile projekte i ostvarile planirane ishode su primorane aktivnosti financirati iz vlastitih izvora i rezervi (kojih to točno rezervi???) pa smo na taj način dovedeni u situaciju da smo istodobni provoditelji i kreditori vlastitih projekata! Inflacija u ovom kontekstu prvo povećava troškove, a istodobno obezvređuje iznose koje sami sebi “posuđujemo” da bi smo financirali aktivnosti
2) NEUSKLAĐENOST “NOVE STVARNOSTI” S PRORAČUNSKIM PRAKSAMA, ZASTARJELIM PRAVILNICIMA, PROCEDURAMA I SUSTAVIMA ZA IZVJEŠTAVANJE
Dokle se gospodarstvo mijenja i brzo reagira na promjene, javni mehanizmi financiranja ostaju kruti i ne poznaju tržišnu dinamiku. Promjene cijena u nabavi se u izvještajima tretiraju kao nepravilnost, ili u najboljem slučaju kao razlog za manje/veće izmjene ugovora, čime nas se kažnjava u administrativnom smislu, iako su rezultat realnih okolnosti. Trenutno imamo otvorene natječaje lokalnog i regionalnog nivoa za projekte u kojima je minimalni iznos koji se može dodijeliti po projektu 150,00 eura. Mi zaista ne znamo kakav se to danas “projekt” može provesti za takav iznos. Međutim, za uopće kandidirati takav projekt potrebno imati žiro račun u poslovnoj banci koja će (ne daj bože ako još imaš internetsko bankarstvo uključeno) godišnje odnijeti cca 250,00 eura. Osim poslovnog računa, treba još i poreznu predati, FINA-u, Registar neprofitnih organizacija i uskladiti Registar stvarnih vlasnika, evidenciju volontiranja. Također, potrebno je još otvoriti si na nekom od bezbroj nepotrebnih i nedovršenih sustava račun za prijavu, pa drugi sustav ili aplikaciju za pravdanje, ugovoriti projekt, provesti, brinuti se cijelo vrijeme o rokovima kvaliteti i ishodima, voditi računa o vidljivosti, pa naposlijetku izvijestiti. Onda treba još samo malo čekati peneze. Sitnica – Easy Peasy.
3) NEMOGUĆNOST PRAĆENJA PORASTA CIJENE RADA KOD CIVILNOG SEKTORA I POSLJEDIČNA EROZIJA ORAGANIZACIJSKIH KAPACITETA U CIVILNOM SEKTORU
Sustavi projektnih satnica (šihterica) i fiksnih proračuna u potpunosti onemogućavaju prilagodbu na nove tržišne uvjete. Cijena rada u privatnom i javnom sektoru raste, a istodobno civilni sektor ostaje zamrznut u iznosima definiranim prije nekoliko godina! Posljedica toga je gubitak stručnog kadra, rast administrativnog opterećenja i dugoročno slabljenje samih organizacija civilnog društva.
4) FRAGMENTACIJA I NEPREDVIDIVOST FINANCIRANJA KAO REZULTAT IZOSTANKA BILO KAKVE STRATEŠKE POLITIKE RAZVOJA CIVILNOG DRUŠTVA
Svi prije navedeni problemi (ili izazovi kako je ljepše reći), su rezultat činjenice da civilni sektor u RH nikad nije imao definiranu razvojnu politiku. Projektno financiranje je fragmentirano i nepovezano, reaktivno (kao u slučaju COVID krize). Inflacija u tom smislu samo ubrzava proces koji traje već godinama – proces u kojem Udruge postaju operativci u privremenim strukturama, umjesto strateški partneri države i zajednice.
Stoga, reflektirajući se kroz vlastito iskustvo i mnogobrojna iskustva iz bližeg ili daljeg okruženja, SKIDAMO KAPU I ČESTITAMO svim Udrugama civilnog društva u RH koje u ovakvim uvjetima još uvijek opstaju i bore se za svoje snove i ideale – bile one lijeve, desne ili neodređene. Moć naših uvjerenja da se borimo za ispravnu stvar je upravo ono što nas održava na životu, a ta moć ne deprecira kroz vrijeme i otporna je na svaki inflatorni pritisak.
